Udruženje Žena žrtva rata obilježilo 18. godišnjicu zlocina nad Bošnjacima višegradskog naselja Bikavac. Naime, u tom naselju 27. juna 1992. godine Milan Lukic sa svojom formacijom Plavi orlovi spalio je više od 70 ljudi, pretežno staraca i djece. Slike s imenima i prezimenima njih 54, medju kojima je 16 djece, nošene su danas u znak sjecanja na taj stravicni dogadjaj.

Zehra Turijacanin jedina je žrtva koja je preživjela spaljivanje Bošnjaka u Višegradu, na Bikavcu, u kuci Mehe Aljica, u kojoj je živo spaljeno najmanje 60 civila. FTV podsjeca na svjedocenje jedine preživjele u višegradskoj živoj lomaci. Svjedocenje je šokantno.

Haški tribunal je osudio je Milana Lukica na doživotnu kaznu zatvora, a Sredoja Lukica na 30 godina zatvora zbog zlocina nad Bošnjacima u Višegradu od 1992. do 1994. godine.

Sudsko vijece predsjedavajuceg Patricka Robinsona proglasilo je Milana Lukica (42) krivim po svim tackama optužnice, za spaljivanje najmanje 119 civila, vecinom žena, djece i staraca, u dvije kuce u Višegradu u junu 1992. godine, i za ubistva 12 muškaraca na obali Drine, jedne žene u Višegradu i mucenje nesrpskih pritvorenika u logoru Uzamnica.

Sredoje Lukic (48) proglašen je krivim za pomaganje i podržavanje spaljivanja najmanje 59 civila u višegradskoj Pionirskoj ulici, 14. juna 1992. godine, i ubistava na obali Drine i mucenja u Uzamnici. Sudsko vijece je utvrdilo da nije dokazano da je Sredoje Lukic bio prisutan, niti  ucestvovao u spaljivanju 60 Bošnjaka u višegradskom naselju Bikavac 26. juna 1992. godine.

Spaljivanje živih bošnjackih civila, u cemu je Milan Lukic igrao kljucnu ulogu, sudija Robinson je nazvao najgorim djelom protiv covjecanstva na kraju 20. vijeka.

Ljeta '92. Bošnjaci Kalinovika satjerani su u osnovnu školu, mnogi su ubijeni, muceni, silovani, a za nekima se i danas traga. Muškarci su ubrzo odvojeni na drugu lokaciju, te je ovaj objekt pretvoren u koncentracioni logor za žene.

Dika Suljic kaže da je svake noci bilo maltretiranja, odvodjenja, ubijanja, a te žene što su odvodjene, zna se šta je s njima bilo. Nekih nema, nisu nadene, neke su umrle, neke su po masovnim grobnicama. Predsjednik Udruženja "Istina-Kalinovik '92“ Kemal Pervan naglašava da je ovo mjesto bilo tranzitno podrucje odakle su odvodjene žene za Focu i vracane.

"Znaci, ovdje su ulazili kako je ko htio i odvodio žene na silovanja, ovdje su ubijeni starci od 84 godine, maloljetna djeca su zatvarana, isto kao da su odvodjena na ubistva'', kaže Pervan.

Traga se za još 50-ak mještana Kalinovika. Sumnja se da su stradali u zloglasnom barutnom magacinu, mjestu gdje je i danas bilo suza i jecaja. Pred barutnim magacinom pojavio se jedan od dva preživjela. Od 85 muškaraca, ubijena su 83.

"Prvo odvode dvojicu, trojicu, cetvericu, 12, da bi 5. augusta nas pretukli, na ovoj platformi nas potrpali u tri kamiona i odvukli prema Foci, usput nas likvidirali. Imao sam srecu da preživim strijeljanja i paljenja... ranjen u potkoljenicu uspio sam preživjeti", ispricao je Fejzija Hadžic.

Postojanje logora u opcini Kalinovik dokazao je Haški tribunal presudama Dragoljubu Kunarcu, Momcilu Krajišniku i Biljani Plavšic. Osudjeni su i Ratko Bundalo na 19 i Nedzo Zeljaja na 15 godina zatvora, dok je Ðordjislav Aškraba osloboden optužbi. Prema podacima Bošnjaka Kalinovika, stradalo je 126 ljudi, a traga se za još 52. Želja je da se barutni magacin pretvori u memorijalni centar za šta još nema jasne podrške vlasti RS, baš kao ni za povratkom Bošnjaka. Dosad su se vratile 3-4 porodice u okolna sela, i jedna u Kalinovik.